Najstarija živuća donorica organa
Zrinka: Teta Amalija dala mi je bubreg i želju za kolačima
Noć prije operacije njih dvije u spavaćicama bile su bolnička senzacija. Bez straha i panike, samo teta i nećakinja. I njihove šale. Odbile su tabletu za smirenje.
14.12.2009

– Ja nisam bitna!
– Šuti. Samo pristani. Kimni glavom ako ti je teško prihvatiti.
– Neću...što ako...

Suze što su kliznule niz Zrinkino lice otkrile su strah, a tijelo je već odavna poslalo poruku – vrijeme curi.

 

Od tog je razgovora prošlo gotovo dvije godine. Obljetnica će iscuriti točno za vikend nakon Sveta tri kralja. Te se 2008. godine bor kitio sporo uz oštre filmove koje je režirala Zagrepčanka Zrinka Poljak u svojoj glavi, i koji su kvarili ugođaj.

Merkur je zove ‘heroina’

Što ako je posljednji Božić, što ako tijelo ne izdrži ili odbije bubreg?! A opet... ipak je to bubreg najstarije donorice organa. Ma, k vragu i sve! To je bubreg njezine tete.

– Čuj, pola desetljeća nisam jela kolače niti voljela išta slatko – smije se 51-godišnja Zrinka Poljak dok damski pridržava tanjur s kuglofom.

Smije se zarazno, dovoljno da nasmije tetu Amaliju koja joj sjedi uz bok. Blag Amalijin pogled ispod naočala u Zrinku otkriva da te dvije žene, nećakinja i teta, dijele puno više od rodbinske veze.

Neće teta Amalija Trstenjak reći ništa.

– Pola stoljeća bez slatkog?
– Aha. Sad svako jutro pojedem ili kolač ili počinjem s pekmezom. To je zato što teta oduvijek voli slatko, a otkad imam njezin bubreg imam i njezine navike – kaže Zrinka.
– Ona je "teta heroina" – izaziva tetu nećakinja.
– Prestani. Nisam heroina – povisuje ton teta Amalija.

Nema ona pojma da je cijeli KB Merkur tako zove. Ne zna ni da je primjer za one koje očekuje vijest da netko njihov tek treba novi organ.

Je li doista tako? Zašto je onda 800 Hrvata na listama čekanja organa?

Amalija Trstenjak nije samo primjer upisan u medicinske izvještaje. Ona je, barem kako kažu liječnici iz Merkura, najstariji živući donor organa u Europi. Ta simpatična teta ima 74 godine, već je 16 godina u mirovini i uživa u životu punim plućima. Posljednje dvije godine – otkad je donirala svoj bubreg nećakinji – živi bez promjene.

Štoviše, planinari, dva puta tjedno po sat vremena ide na rekreativnu gimnastiku za treću životnu dob. Na ugovoreni sastanak stigla je ravno – iz dvorane.
– Kad sam rekla da ću joj donirati organ, na jedno joj je uho ušlo, na drugo izašlo. Nitko me nije doživio ozbiljno – priča Amalija Trstenjak.

Nije marila. U ušima joj je zvonila Zrinkina rečenica: “Kad god uđem u bolnicu pitam se hoću li iz nje izaći?!” Pretrage i rezultati davali su nadu. Tipizacija tkiva bila je spasonosna “točka na i”. Amalijin bubreg odgovarao je Zrinki bolje od bilo kojega drugog. Drugog koji bi vjerojatno, kako to biva u praksi, čekala barem pet ili deset godina.

Noć prije operacije njih dvije u spavaćicama bile su bolnička senzacija. Bez straha i panike, samo teta i nećakinja. I njihove šale. Odbile su tabletu za smirenje.

A ako se ne probudiš?

– Teta, možda se ne probudiš?
– Nema veze.
– Tko zna što operacija može donijeti. Mogu nastati komplikacije. Odustani.
– Čim ideš zub izvaditi moguće su komplikacije – čvrsta je bila Amalija.

To jutro obje na bolničkim krevetima podijelile su tabletu koja ih je uspavala. Nekakvu, kako je one zovu, malu plavu koja ih je omamila da se nisu stigle ni pozdraviti.

– Ja sam dok kažeš keks zaspala. Ništa nisam stigla reći. Amalija je prva ušla u operacijsku dvoranu – kaže Zrinka. Smiju se tome danu, smiju se kad se sjete da je tu noć čitava njihova obitelj bila u crkvi i molila za njih. Znale su da igraju bez pogreške.
– Moj je oporavak trajao deset dana. Ništa strašno – šturo će Amalija. Iz nje su izvadili lijevi bubreg koji su uz dva koja su otkazala transplantirali na Zrinkinu lijevu stranu.
– I udahnuli su mi novi život. Sad opet imam onaj osjećaj koji više cijenim. Znaš, onaj koji ti jamči da opet imaš pravo izbora, da je sve ispred tebe – nastavlja nećakinja Zrinka.

Što vam je u prošle dvije godine najmanje nedostajalo, pitamo Zrinku dok briše suze.

 – Ponuda. Svi su nudili svoje bubrege. Od moje djece, braće, pa čak i prijatelja. Nisam htjela, nisam se smatrala važnom. Uostalom, možda jednom i njima zatreba. Teta je bila uporna. Išla je liječnicima, a ja sam mislila da mi samo daje podršku. Danas svi liječnici pitaju imate li u obitelji nekog tko će vam donirati organ.