Zadnjih sam dana razgovarao s nekoliko ljudi u Zagrebu koji cijeli dan rade praznoga želuca - plaće im kasne, kartice su im blokirane i jednostavno nemaju za hranu. No imaju aute, stanove i mobitele sa satelitskom navigacijom i život im nije zbilja ugrožen. Nisu u situaciji poput 375.000 djece iz Trećeg svijeta (od Malavija do Rumunjske) čiji jedini dnevni obrok - kašicu u školskoj kuhinji - osigurava Magnus MacFarlane-Barrow. Upoznao sam ga ovog tjedna u Zagrebu, Škot je mlad, skroz jednostavan i bez novca.

Pričao je kako se upravo vratio iz Liberije gdje hrani 16 ili 18 tisuća djece, ne znam više, i kako je sretan jer je našao jednostavnu formulu protiv gladi. Doista je jednostavna: Magnusova zaklada (www.marysmeals.org) otvori u školi kuhinju i tako djeca imaju razlog ići u školu; em neće umrijeti od gladi, em oni i njihove obitelji imaju nadu da će se obrazovati i spasiti od krajnje bijede. Jednom kad djeca dobiju najnužnije, ljudi u selu živnu i slobodni su raditi druge stvari, tako da korist imaju svi. I sve uz smiješan trošak od 10 eura po djetetu za cijelu godinu. 

Prije desetak godina teoretičari Michael Hardt i Antonio Negri objavili su “Imperij”, knjigu koja je stekla određen ugled među ljubiteljima takve literature. U njoj su argumentirali da su razvijene zemlje širom svijeta globalizacijom integrirane u Imperij koji ne treba Treći svijet - gladni ništa naše ne troše jer nemaju novca i ništa nam ne pridonose pa nam zapravo i ne trebaju; da padne meteor na Crnu Afriku i potopi je, mi to ne bismo niti primijetili.

To, međutim, nije istina. Sedamdesetih se puno pričalo o pomoći Africi, devedesetih da će se glad iskorijeniti u 21. stoljeću, ali nije se ništa dogodilo: poput dviju spojenih posuda, mi smo sve bogatiji, a oni sve siromašniji. Istina je da mi trebamo njihovo siromaštvo i da svoje viškove s njima ne želimo podijeliti. Točno kako je rekao Gandhi: na svijetu ima hrane za sve, ali nema za svačiju pohlepu. 

 Slom konferencije o klimi u Kopenhagenu pokazuje da će se tako i nastaviti. Bogati će i dalje iz svojih motora i dimnjaka ispuštati plinove koji uništavaju Zemlju, a siromašni će imati sve više suša i poplava; da bismo mi bili bogatiji, oni moraju biti što jadniji.

U toj crnoj slici Magnusova mi se zaklada čini još sjajnijom: ne samo zato što me uvjerava da kršćanstvo nije “prežvakana pizdarija” (kako misli indexov kolumnist Hrvoje Marjanović), nego i jer pomoć daje efikasno - zaklada ima internu financijsku kontrolu tako da 93% uplaćene love zbilja dođe do klinaca. Ja sam odmah uplatio za jedno dijete i osjećam se sjajno: nisam nikada dobio više za 70 kuna. A i što bih s njima, ionako su mi bile zadnje.