Zakon ponude i potražnje u Hrvatskoj odlično funkcionira.
Narod čija se patnja povećava iz dana u dan traži revoluciju, a poduzetni pojedinci nude istu na pladnju uz začin vlastite ideologije.
Nećemo se upuštati u pojedine kritike nego izvršiti kolektivnu konstataciju – narodu ne treba vođa da bi mijenjao svoju budućnost nabolje.

Da li smo do sad dovoljno otupili da nas više ni ne diraju svakodnevne scene sugrađana koji egzistenciju pronalze na najsramotnijem mjestu? U kontejnerima gradske čistoće.
A mi, koji još uvijek imamo što iznijeti do obližnjeg kontenjera, postajemo li mi povlaštena klasa ispod čijih će prozora svake noći prekopavati manje sretan puk?
Možda – ako bolujemo od kronično povišene razine egoizma. Ne, nismo mi bogom dana elita koja je svojom pronicljivošću izbjegla tako derogativnu sudbinu. Na nas samo još nije došao red.

Lako se zavaravati, pljeskati sami sebi na redovnoj plaći ili dobro uloženoj ušteđevini. Sve je to relativno maglovita iluzija koju probavljamo kao jeftini anti-depresiv.
Samo igrom slučaja i određenim preduvjetima mi danas još uvijek punimo kontenjere, umjesto da ih noću praznimo.

Tko ili što koči stotine tisuća Hrvata da u jednom glasu izađu na ulice i priznaju da više ni dana ovako ne mogu i ne žele živjeti?
Da li su to vladajuće garniture koje će se uvijek grčevito držati na vlasti?
Da li su to politički oportunisti koji žele na valu revolucije i sami postati naši gospodari?
Da li su to male skupine izgrednika koje potenciraju nasilje na ulicama?
Da li je to nekakva spirtualna vodilja koja favorizira siromaštvo i bijedu na ovome svijetu?
Da li je to zato što su Hrvati spremni patiti, po naravi mazohisti i obožavatelji svojih tlačitelja?
Ništa od navedenog.
Fenomen koji u ovom trenutku ne dozvoljava stvaranje opće, narodne pobune smo mi. Naivni lažljivci koji već dugo živimo u svom malom svijetu mašte. Mi koji se nadamo kako je taj "sutra će biti bolje" zaista sutra.

Svojom šutnjom i ignoriranjem postajemo sukrivci svih groznih sudbina koje nas okružuju.
Nedostatak solidarnosti je tihi ubojica naše države, ove naše - jedine koju možemo zvati domom.

To malo što imamo, ta blijeda iluzija sigurnosti i stabilnosti koju se bojimo kompromitirati na bilo koji način. To ne smije biti razlog zbog kojeg ćemo prestati biti ljudi u punom smislu te riječi.
Mlada žena koja javno trga svoju diplomu u znak protesta je čin koji ćemo morati objasniti svojoj djeci.
Ali to je i zadnji poziv svima nama, imali taj papir ili ne, da se suočimo sa stvarnošću koja je već postala kolektivna.
I jedino kao kolektiv možemo je mijenjati na bolje.

Biti će vremena za spašavanje ulica, biti će vremena za prosvjede protiv nošenja krzna, biti će i vremena za demonstracije oko toga koju bi župu vjernici trebali pohoditi.
Ali sada nije vrijeme za ništa od navedenog.
Sada je vrijeme za potpunu solidarnost između uredskog i industrijskog radnika, zaposlenika u javnom ili privatnom sektoru, ribara i zemljoradnika, studenta i đaka.
U onome što nas čeka nema organizatora ni vođe. Svi mi smo i organizator, vođa i prosvjednik.

Špekulacije oko toga tko će u narednim periodima voditi državu nevažne su, bitno je jedino da tko god preuzme vruću fotelju uvijek zna i pamti kako je pod nadzorom cjelokupnog naroda.
Dozvolimo li si sada luksuz igranja uloge pasivnog promatrača, jadna i siva budućnost biti će zauvijek na našoj savjesti.