Nedavno, zapitala sam se to isto. Pomislila sam, Bože pa mene jednog dana neće biti. A onda je uslijedilo duboko razmišljanje, jesam li učinila išta za druge, koliko sam puta prošla ulicom vidjevši siromahe kako prose, no, jesam li im pomogla?

Koliko puta se nisam okrenula vidjevši kako drugi pate? Mogu li išta promijeniti? Da, naravno, rekla sam sama sebi, bit ću bolja osoba, pomagat ću drugima, okrenuti se i vidjeti ljude oko sebe, zaista vidjeti. Iduće što sam pomislila bilo je kako drugi razmišljaju, misle li svi kao i ja, ma naravno da ne.

Kad bi svatko na trenutak razmislio o svom životu uvidio bi kako svi mi sva svoja bogatstva, svoj novac ne nosimo sa sobom na onaj svijet, pa zašto smo onda tako sebični, zašto uvijek želimo više i više i više dok neki nemaju ni za kruh?

• Jesmo li bahati?
• Jesmo li sebični?
• Jesmo li zaokupljeni samo sa sobom?
• Jesmo li nepravedni?
• Jesmo li nemilosrdni?
• Jesmo li loše osobe?

Na sva pitanja odgovor je „Da“. Mi nismo anđeli, ali to možemo postati.

Postanimo milostivi prema drugima, da bi život bio milostiv prema nama. Postanimo dobri i dobro će nam se vratiti.

Ne budimo sebični jer sebičnost nam truje dušu. Bog nam je podario život kako bismo koračali kroz njega veselo, sretno i bez suza.

Učinimo svi zajedno svoj život sretnim, pomozimo svakom nesretnom biću da bude sretan, a pogotovo onima najmanjima i vidjet će te da možemo promijeniti svijet, da nam život može izgledati poput rascvjetalog cvijeta koji čeka da ga se ubere, a naša duša prepuna milošću.

Postanimo anđeli koji pomažu drugima, jer jednom će mo i mi zatrebati pomoć nekog anđela koji lebdi iznad naše duše.