Naslovnica 
Arhiva Prognanici kod Petrinje: Danima ništa ne jedemo
Arhiva Prognanici kod Petrinje: Danima ništa ne jedemo
03.02.2009.
Dva dana nisam ništa jela. Hladnjak je odavno prazan, a nemam novca ni za najosnovnije namirnice. Mjesečno od petrinjskoga Regionalnog ureda za prognanike dobijem deset jaja, dva kilograma krumpira, malo mlijeka u prahu, šećera i brašna. Nemam nikakva primanja već 18 godina, koliko sam izbjeglica u Hrvatskoj.
Živim od tih doniranih prašaka i pomoći ljudi iz izbjegličkog naselja. Da nije susjede Anđe, odavno bih umrla od gladi. I ona teško živi, ali uvijek pola svoga ručka podijeli sa mnom - kroz suze nam govori 77-godišnja Mara Bučić iz Bosanskog Broda, koja posljednjih godinu dana živi u prognaničkome naselju Mala Gorica, sedam kilometara od Petrinje.
Prije dvije godine njezin sin Petar, hrvatski branitelj i ratni vojni invalid, izgubio je bitku s bolesti, a nakon njegove smrti Mara je prepuštena sama sebi. Kaže kako ima još tri kćeri koje ne žive s njom, a i same su na rubu siromaštva te joj ne mogu pomoći. Dva dana nisam ništa jela. Hladnjak je odavno prazan, a nemam novca ni za najosnovnije namirnice. Mjesečno od petrinjskoga Regionalnog ureda za prognanike dobijem deset jaja, dva kilograma krumpira, malo mlijeka u prahu, šećera i brašna. Nemam nikakva primanja već 18 godina, koliko sam izbjeglica u Hrvatskoj.
Živim od tih doniranih prašaka i pomoći ljudi iz izbjegličkog naselja. Da nije susjede Anđe, odavno bih umrla od gladi. I ona teško živi, ali uvijek pola svoga ručka podijeli sa mnom - kroz suze nam govori 77-godišnja Mara Bučić iz Bosanskog Broda, koja posljednjih godinu dana živi u prognaničkome naselju Mala Gorica, sedam kilometara od Petrinje.
Država okreće glavu
- Kao majka hrvatskog branitelja tražila sam da mi barem 500 kuna mjesečno daju, samo da kupim najosnovnije, da ne prosim od drugih. Moj sin bio je moj hranitelj, brinuo je o meni, njega sada više nema, a država za koju se borio okreće glavu od mene - u očaju nam govori starica čiju privremenu kuću krase brojne slike i figure svetaca i fotografije umrlog sina.
Tvrdi da je posljednji put deterdžent za pranje rublja, toaletni papir, sapun i šampon dobila od Crvenog križa za Božić 2007. godine. - Rublje i sebe perem samo kišnicom, jer često u naselju ponestaje i pitke vode. Grije me peć na struju koju su mi posudili susjedi, jer drva za ogrjev još uvijek nema - kaže slabo pokretna baka Mara.
Prognaničko naselje udaljeno je svega 500 metara od ceste koja povezuje Petrinju sa Zagrebom, a limene kuće u nizu izgledaju prazne i odavno napuštene. Nekoć je to naselje vrvjelo životom, dječjim smijehom, dok sada vlada muk, a preostali stanovnici ne izlaze iz svoja četiri zida.
Uglavnom se radi o izbjeglicama iz okolice Banje Luke, Bosanske Posavine, Vukovara te s Kosova, koji se nemaju gdje vratiti, jer njihovi domovi nisu obnovljeni.
Kako se prehraniti
Ivo Ganić, 52-godišnjak iz Banje Luke, odveo nas je u svoj dom da nas uvjeri kako nema ni jednu cjepanicu za ogrjev. Posljednjih šest godina svog izbjegličkog staža proveo je u Maloj Gorici i tvrdi kako mu je iz godine u godinu sve teže. Mjesec preživljava sa 550 kuna socijalne pomoći, a kaže kako mu pomažu, u okviru svojih mogućnosti, sin i kći koji žive u Petrinji.
- U naselju smo imali liječnika, mali dućan, dovoljno hrane, higijenskih potrepština, ništa nam nije nedostajalo. Sada je drugačije. Potpuno smo zaboravljeni. Gladni smo, a ne sjećam se kada nas je bilo tko posjetio i pitao kako živimo - kaže Ivo Ganić, koji najviše vremena provodi razmišljajući kako će se prehraniti još jedan dan.
Stanovnici naselja s kojima smo razgovarali istaknuli su kao najpozitivniju stranu života u Maloj Gorici suživot i zajedništvo koje ih u siromaštvu povezuje i daje im snage da izdrže brojne nedaće koje im stoje na putu.
(Slobodna Dalmacija)
