07.08.2011.

Nesretna obitelj Viktora Jeleča ne uspijeva se nositi s problemima
Obitelj Jeleč iz Zenice: Ni za kruh djeci nemamo, a nitko nas neće prijaviti na svoju adresu

Kada smo prošle godine pisali o četveročlanoj obitelji Jeleč iz Zenice koja već devet godina živi u jedva 14 kvadrata u vlažnoj šupi na Visokoj, otac obitelji Viktor krpao je kraj s krajem radeći kao zavarivač u “Skladgradnji” pri splitskom škveru, a mama Suzana čekala je da se riješi status njegovateljice za tada petnaestogodišnjeg sina Roberta, stopostotnog invalida.

Obitelj je došla trbuhom za kruhom iz Zenice u Zagreb, a u Splitu su već devet godina  / Nikola Vilić / Cropix

Blokiran račun
Od tada je njihova situacija postala znatno lošija, štoviše - katastrofalna, jer posljednjih mjeseci Jeleči nemaju ni za kruh, minus na njihovu blokiranom računu je četiri tisuće kuna, a isto toliko duguju za podstanarstvo i samo milošću vlasnika kuće i dalje žive u skromnim uvjetima. Suzana još uvijek čeka rješenje i sliježe ramenima kad pomisli da će na jesen devetogodišnja kći Kristina krenuti u treći razred.

Dobri ljudi
- Vjerujte mi, došlo nam je do grla! Svakog jutra mi djeca traže jesti, a ja imam prazan novčanik. Skoro godinu dana sam bez posla, nemamo nikakva primanja, a preživljavamo od 1250 kuna Robertove invalidnine i onog što nam dobri ljudi udijele, ali više se ovako ne može! Nema vrata na koja nismo kucali, ali sva su nam ostala zatvorena. Gdje je sad Jadranka Kosor koja se brine za djecu, gdje su ta dječja prava u ovoj državi kad moja djeca gladuju iz dana u dan?! - dočekuje nas Viktor, ogorčen na institucije koje su se pokazale bešćutnima u njihovoj borbi za život.

Pokazuje nam rješenje Grada Splita s 1500 kuna jednokratne pomoći za ovu godinu.

- Neka dođu kod nas i vide kako živimo, pa neka onda oni prežive s tim iznosom do kraja godine! Sve što želim jest da mi djeca ujutro imaju marendu i da imaju krov nad glavom. Pitanje je do kada će nas gazda držati ovdje jer mu ja nemam odakle platiti dugove! - kaže Viktor, dodajući kako je bio najsretniji dok je radio svoj posao, nekad i po 15 sati dnevno, unatoč tri čira koja ga i danas muče, ali barem je imao plaću.

Kazuju nam kako su on i supruga Suzana došli trbuhom za kruhom iz Bosne u Zagreb, gdje su još prijavljeni, a svih ovih devet godina u Splitu nisu uspjeli pronaći nekog tko bi ih prijavio na svojoj adresi, čime bi Jeleči imali pravo na naknade od Centra za socijalnu skrb, Zavoda za zapošljavanje ili neke srodne ustanove. Ovako, nemaju ni za ručak.

- Vlaga nas ubija u ovoj kući, a možete zamisliti kako nam je zimi. Zahod nam je do kuće, pa djecu moramo po buri voditi vani da se srede za spavanje - pokazuje nam Suzana prostorije skromne kvadrature u kojima žive u društvu mačka koji im je saveznik u borbi protiv miševa.

Moli nas da spomenemo i dobre ljude koji im uskoče u pomoć, poput Lidije Bekavac, Rina Brale, nećakinje Maje, susjeda Marina i Snježane, čak i gradonačelnika Željka Keruma koji im je jednom pomogao.

Merien Ilić
Broj za pomoć: 095/923-9091

Razgovarajući sa splitskim Centrom za socijalnu skrb i Zavodom za zapošljavanje rečeno nam je da bi Jeleči trebali prijaviti boravište na splitskoj adresi kako bi ostvarili puna prava na pomoći za uzdržavanje i slične naknade. No, taj problem Jeleči ne mogu riješiti već godinama živeći u Tavelićevoj ulici kao podstanari u šupi koju plaćaju tisuću kuna mjesečno. Ako im želite bilo kako pomoći, javite se Viktoru Jeleču na broj 095/923-9091

---

U Hrvatsku smo iz Bosne, iz Zenice, ušli sa sto maraka prije deset godina nadajući se boljem životu. Sada na tekućem imam minus od skoro četiri tisuće kuna, znači manje novca nego što sam onda imao. A propadne li škver, propast će i firma za koju radim i tek ću onda biti nigdje, ja i moja žena i naše dvoje djece - rekao nam je mršavi čovjek, sav opaljen suncem, kojega smo upoznali sasvim slučajno kad je u splitskom Centru za socijalnu skrb ispunjavao obrazac za jednokratnu novčanu pomoć.

Društvo su mu pravili žena Suzana i dvoje djece, tinejdžer i djevojčica koja će sada krenuti u drugi razred, a nakon što smo ih upitali koje ih zlo dovodi (jer rijetko koga neko dobro dovede pred vrata Centra ), kazali su da će nam to najbolje objasniti ako ih posjetimo u njihovoj kući. Zapravo, nije njihova, nego u njoj žive i nije kuća nego garaža...

‘Jedva preživljavamo’
I, eto nas na adresi Nikole Tavelića 2, na Visokoj. Spuštamo se skalama s ulice i uskim prolazom ulazimo u nešto u čemu neke normalne obitelji drže alat ili neke stare odbačene stvari. Dočekuje nas pater familias, inače zavarivač u jednoj kooperantskoj tvrtki pri splitskom škveru, koji je neko vrijeme bio “na čekanju”, a taman su ga taj dan zvali da opet dođe na posao.

- Evo vidite gdje živimo - pokazuje nam čovjek svoju nevolju, pa nastavlja:

- Ja se nemam čega sramit. Ne pijem, ne drogiram se... jedini mi je porok duvan. Nikad nisam bio kažnjavan, policija mi nikad nije bila na vratima, posao tražim od jutra do mraka, a opet jedva preživljavam - govori Viktor Jeleč, čija četveročlana obitelj živi u tih mizernih 14 kvadrata i pravo je čudo kako je u tim neljudskim uvjetima njihova kćerka, koja će sada biti “drugašica”, postigla vrlodobar uspjeh.

Naime, djevojčici je dnevni boravak ujedno i jedina radna soba koju ima, a u njoj osim cijele obitelji živi i mačak, kojega su nabavili ne zato što su ludi za kućnim ljubimcima nego zato što im je puna kuća miševa.

- Pomoći nemamo niotkuda. Gazda nam je čak i dobar, tolerira ako koji dan zakasnimo s plaćanjem stanarine, tako da ovdje živimo već sedam godina, ali ovo nisu uvjeti prikladni za životinje, a kamoli za djecu. S druge strane, za tisuću kuna, koliko maksimalno možemo izdvojiti za podstanarinu, ne možemo ništa drugo ni naći. A kad dođeš na Socijalno, kad tražiš neka svoja prava, oni te samo šalju od sobe do sobe i prije nego što ti išta bude jasno, već si na ulici - govori nam Suzana, koja kućni budžet povremeno popuni tako što čisti portune i kafiće, ali s obzirom na sinovu bolest najveći je dio dana vezana uz njega.

- A još uvijek nemam status njegovateljice. To se još uvijek rješava - razočarana je ova mlada žena.

- Sve što želim je neki normalan stan za svoju djecu i da im ujutro mogu dati neku pristojnu marendu - govori Viktor, pa otvara frižider u kojemu je tog dana bilo osam jaja, tegla mermelade i jedno vrhnje.

A na njegovu tekućem računu minus od četiri tisuće kuna, iznos koji netko mrtav hladan potroši za jednu večeru, a njemu velik kao kuća o kojoj sanja.