18.12.2009.
Anina teška muka: muž mi je umro, ja nastradala,a troje djece, jedno invalid, podstanari...
Ana Kabaš sa sinom Markom, jednim od svoje troje djece, preživljava od socijalne pomoći

Čovjek često nije svjestan kako se život može promijeniti u sekundi. Meni se to dogodilo prije godinu dana kada sam kao pješak prelazeći cestu na zebri teško stradala u naletu automobila kojim je upravljao 19-godišnji mladić.

 

Sam Bog me sačuvao, a ne želim ni pomisliti što bi bilo s mojom djecom da mi se nešto dogodilo, jer ih nemam komu ostaviti - počela nam je pričati u jednosobnom podstanarskom stanu na Plokitama svoju potresnu životnu priču Ana Kabaš, samohrana majka s troje djece, od kojih je jedno 100-postotni invalid.

Od posljedica nesreće ima ozbiljnih zdravstvenih problema, smrskane su joj kosti ramena i noge, pa joj je oduzeta desna strana, trpi teške bolove, u posljednje vrijeme ima teškoće s jetrom...

Ne predajem se
- Prije dvije godine umro mi je suprug, no snalazila sam se, čistila sam i održavala kućanstva. No, od nesreće više ne mogu raditi, pa preživljavamo od socijalne pomoći i invalidnina. Nakon što platimo stan 300 eura i režije, ostane nam jedva tisuću kuna - kazala nam je ova žena koja se ne predaje unatoč teškim udarcima sudbine.

Pri kupnji namirnica prevrne svaku kunu, najčešće obilazi akcije, a odjeću uopće ne kupuje, samo u krajnjoj nuždi, za djecu. Da nema nekolicine dobrih ljudi koji im pomognu, nekada ne bi imali ni hrane, a ni lijekova.

- Nakon nesreće sam pokušala doći do gradonačelnika, ali nisam uspjela, ni do onog, kao ni do sadašnjeg. Željela sam im ispričati što je sve posljednjih godina snašlo našu obitelj.

Ako bismo ikako mogli dobiti kakav stambeni prostor od Grada, ne treba nam puno, i 20 kvadrata bi za nas bilo dosta. Najviše mi novca stan “pojede” - pojadala nam se Ana Kabaš, tužno uzdahnuvši: “život nam je stvarno borba”, a na upit čime bi njoj i djeci ovaj Božić bio radosniji, samo je kratko rekla: “što god.”

Bez obzira na to što je samohrana majka, nije uspjela dobiti status majke njegovateljice za svojega sina, koji pohađa Centar “Juraj Bonači”.

- Uvijek se nađe neka birokratska prepreka, nisu mi odobrili taj status jer mi je sin upisan u 12-satni program. Kada bi mi to odobrili, barem bi mi išao staž - sjetno je rekla Ana, poručivši da nema predaje, jer u svakom zlu mora biti i nešto dobro.
(slobodnadalmacija.hr)