POMOZIMO Tri brata školarca, a samo jedne tensice, trenirka i ruksak
U školi nam se rugaju jer smo jako siromašni
17. 03. 2009
Jedne tenisice, tri para nogu. Jedan ruksak, troja leđa. Jedna trenirka, tri brata. Ivan (15), Danijel (11) i Kristijan (10) ne znaju kako izgleda nova majica. Još manje od toga oni znaju kako izgleda pristojan život.

Blatnjavo dvorište, ruševan krov nad glavom, razbijeni prozori, teška vlaga i žbuka koja im umjesto komadića mesa pada u tanjur rijetkog variva, jedino je s čime se bude i liježu. Oboreni i posramljeni pogledi na licima braće, koja nikada nisu imala vlastiti dom bez miševa, štakora, propuha i truleži, samo su preslika svega onoga što zbog teškog siromaštva i bijede proživljavaju baš svaki dan:

Pakao siromaštva
- Da, rugaju nam se! - tužno progovara Kristijan. - U školi nas vrijeđaju, a u ulici se nitko neće igrati ni razgovarati s nama.

Zatvaranje dvorišnih vrata, prijezir i podsmijeh kao da pripadaju bajkama o Pepeljugama i Trnoružicama, koje će kad-tad imati sretan završetak. Na žalost, u ovoj tužnoj priči ispunjenoj gorkim slikama teško da možemo prepoznati bajku, a kamoli sretan kraj:
Pristojni i dobri momci
- Nije meni zbog mene, ja sam maltretirana od malena, izbačena iz kuće od vlastite majke kad sam joj rekla da me očuh htio silovati. Kopala sam po kantama za smeće samo da pronađem mrvicu kruha, ili komad odjeće da se utoplim. Ništa mene više ne može slomiti, ali teško mi je zbog djece - kaže Anita i priznaje da je u braku, u koji je pobjegla od ulice i siromaštva, bilo teških trenutaka.

- Suprug me znao maltretirati da su djeca u jednom periodu života zanijemila. To je prestalo, suprug se promijenio, ali je siromaštvo i dalje tu. Zabrinuta sam djecu, za budućnost - govori shrvano Anita.

- Bog mi je svjedok da ne želim ništa za sebe, već samo za djecu. Oni su dobri momci, pristojni, malo povučeni u sebe zbog svega, ali zaslužuju bolje. Suprug i ja im ne možemo priuštiti baš ništa, a kamoli kompjutor, ili sve ono što im treba za školu. Pa kako da živimo od moje plaće i onoga što suprug zaradi?! – pita se Anita.
(vecernji.hr)

---

Ministar Primorac pomogao Pavlovićima čim je vidio Večernjak
Stipendije za tri brata
18. 03. 2009.
Hvala vam puno, beskrajno vam hvala... - u nevjerici je danas uzvratila Anita Pavlović kad smo je obavijestili da će je u toku dana posjetiti ministar obrazovanja Dragan Primorac, kako bi joj osobno uručio stipendiju za školovanje njezina tri sina, Ivana, Danijela i kristijana, kao i sve ono što je trojici dječaka neophodno.

Zapanjena dobrim vijestima, kao i činjenicom da telefoni u redakciji od jutra ne prestaju zvoniti, Anita je teško dolazila do riječi:

 

Suze na vratima
- Znala sam da u Hrvatskoj ima dobrih ljudi, ali toliko....Bože, koliko sam zahvalna... svim čitateljima Večernjeg lista i svim tim dobrim ljudima, ne mogu reći ništa nego puno hvala... potresena sam...- zaplakala je Anita, čija je teška životna priča, istog časa kada je objavljena, otvorila mnoga srca. A kad se ministar Primirac pojavio na vratima trošne podstanarske kućice, Anita se rasplakala ali i gosti:

Nije samo za bogate
- Ovo je prvi put da me netko posjeti, a kamoli da mi netko nešto daruje - kazala je potresena majka.

- Zahvaljujući Večernjem listu koji je napisao o vašoj sudbini, a novine su mi suradnici dali čim sam došao na posao, kao ministar prosvjete morao sam reagirati. jer u Hrvatskoj se ne mogu školovati samo bogati ljudi. Vi ste poštena majka, vaši sinovi su pošteni i moramo im pomoći u školovanju do kraja, koliko god možemo.

Nadam se da ću Ivana, danijela i Kristijana jednog dana vidjeti i na fakultetu. Nada se ne smije izgubiti. Vidite i sami kako vam je bilo danas, a kako danas kad smo svi mi uz vas - kazao je ministar Primorac. Kod kuće je bio samo Ivan, a braća su bila u školi.
(vecernji.hr)