U Novoj Vesi Petrijanečkoj, u Ulici Florijana Bobića na kućnom broju 63, živi četveročlana obitelj Hadrović. Umjesto seoske idile i ugodnog obiteljskog života, bračni par Katica i Marijan Hadrović zajedno s dvoje malodobne djece žive na rubu egzistencije. Marijan je 34-godišnji hrvatski branitelj koji je od 1994. do 1996. godine sakupio gotovo 600 dana provedenih braneći Hrvatsku.

Iako je invalid, njegov je status umirovljeni branitelj, te mu time zakonski mjesečno pripada naknada od 1500 kuna. Supruga Katica je nezaposlena, pa su stoga tih 1500 kuna, uvećanih za petstotinjak kuna dječjeg doplatka, jedina primanja koju ta obitelj svaki mjesec ostvaruje. No, tu nije kraj njihovim problemima.

Prešućivao vlastite tegobe
Nakon rata Marijan je ostao raditi u Ministarstvu obrane. Rad u skladištu bio je težak i naporan, ali, kaže, bio je dobro plaćen pa se nije previše žalio. Važno je spomenuti da je Marijan tijekom rata obolio od PTSP-a, od kojeg se i danas liječi, te od tromboze desne noge, koju je zaradio smrzavajući se u vojnim akcijama. S obzirom na to da su se njegovi zdravstveni problemi javili još dok je radio, zbog dobro plaćenog posla šutio je, jer je obitelj morao nekako prehraniti.

Odlukom Hrvatskog sabora svi branitelji koji su željeli ostvariti pravo ratnog vojnog invalida zahtjev su Ministarstvu trebali poslati do 31. prosinca 2005. godine. Marijan je u to vrijeme radio i nije želio prekinut radni odnos na dobro plaćenom mjestu u Ministarstvu, i tu je, poslije će se ustvrditi, počinio kobnu pogrešku. Ostao je raditi u MORH-u te godinu dana poslije prisilno završio u mirovini.

- Godine 2007. prisilno su me maknuli. Iako sam želio i dalje raditi, poslali su me u vojnu mirovinu. Ali, ljudi miješaju pojmove. Misle da sam, ako sam u vojnoj mirovini, bogat. Da, istina je, braniteljskom mirovinom ostvario bih oko 5000 kuna mjesečno, ali oni su me bacili u vojnu mirovinu bez prava branitelja, a imam 560 dana na fronti, PTSP i trombozu noge - kroz suze je zavapio Marijan.

Tri kvadrata po članu
Marijan i Katica s osmogodišnjim sinom i šestogodišnjom kćeri žive kao podstanari u kući Katičinih roditelja. S obzirom na to da im se život svodi na boravak u gotovo jednoj prostoriji od 12 četvornih metara, lako je zaključiti da svaki član obitelji Hadrović obitava na svega tri kvadrata. Dodajmo tim poražavajućim brojkama podatak da je kuća stara gotovo 120 godina te da u njoj nema grijanja. Čak nemaju ni normalni WC, već se služe tzv. poljskim WC-om. Prostorija u kojoj su primorani živjeti puna je vlage, a dva mala krevetića na kojima ta obitelj krati svoje tužne noći, govore o njihovoj platežnoj (ne)moći.

Iako je na rubu snaga, Marijan želi popraviti situaciju. Čak razmišlja o stručnom usavršavanju kako bi mu se otvorila nova vrata radnih mogućnosti.

- Volio bih upisati web dizajn. To me stvarno zanima i u tome se vidim. Nešto bih htio pomaknuti, ali jednostavno s ovim mjesečnim primanjima ne mogu ništa. Samo tisuću kuna mjesečno ode mi na troškove dječjeg vrtića i škole - očajan je Marijan.

Da stvar bude gora, šestogodišnji sin boluje od bronhitisa, a lijekove su svakoga mjeseca primorani sami plaćati. Isto tako sve svoje lijekove za trombozu Marijan plaća iz svog, više nego plitkog džepa.

Svugdje nailazio na zatvorena vrata
Svoj apel upomoć Marijan je slao na nekoliko adresa. Bivša ministrica branitelja i sadašnja premijerka Jadranka Kosor odgovorila mu je da, nažalost, nisu u stanju riješiti njegov gorući problem. Napominju kako je zakasnio sa zahtjevom, pa je tu svjestan propuštenog. Čak je tri puta bio najavljen kod gradonačelnika da mu se bilo kako pomogne, barem da ga se sasluša, no nijednom nije stigao na njegovu adresu. Do župana također nikada nije uspio doći. U Općini Petrijanec ne žele mu pomoći iz, citiram Marijana, „političkih razloga“, kakvi god oni bili.

U malenoj sobici u kojoj žive nalazi se velik broj krunica, kipića i vjerskih simbola. Marijan napominje da mu vjera daje snage da nastavi dalje. Ipak, u trenutku najvećeg emotivnog kraha pomišljao je i na najgore.

- U jednom trenutku razmišljao sam i o samoubojstvu. Vjerujte mi, želim samo normalno živjeti i, što je još važnije, želim da moja djeca žive u normalnim uvjetima. Meni taj novac ne treba, ali volio bih da njih dvoje imaju gdje jesti, spavati, oprati se, biti na toplom - neostvarene su Marijanove želje.

Ako vas je ova priča imalo dirnula, svi koji možete pomozite obitelji Hadrović. Tim je ljudima svaka pomoć izrazito velika. (varazdinske-vijesti.hr)